PRIČA O SAMOVARU – dio drugi

Posted by on in Priče o čaju
  • Font size: Larger Smaller
  • Hits: 985
  • Print

Zamislite situaciju u kojoj se nađete tumarajući ulicama Masuleha, sela smještenog u planinama Irana. Žedni ste i promrzli nakon ranojutarnje šetnje te u potrazi za zalogajem i šalicom vrućeg čaja. Tada, krajičkom oka, spazite lokalnu čajanu i ulazite s oduševljenjem.

Čajana je maleno, no udobno mjesto u kojem se nalazi par mještana i, u tišini, ispija čaj. Dok čekate konobara da donese naručeno, osvrnete se po prostoriji i ugledate ogroman samovar koji vrijedno radi. Ono što će vam, zasigurno, pasti napamet jest – što ruski samovar radi u ovom dijelu svijeta?

 

Odgovor je jednostavan: Rusi, kao i Kinezi, nisu ljubomorno zadržali kulturu ispijanja čaja unutar granica svojega carstva već su ga velikodušno podijelili s ostatkom svijeta. Često su stranim diplomatima poklanjali samovar, simbol ruske kulture i veličanstvenosti. Tako je samovar postao veleposlanik ruske kulture – u Iran je došao davne 1821. godine, kao poklon veleposlaniku Gilanu.

Osim samovara, Iranci su usvojili i samu kulturu ispijanja čaja. U prošlosti, Rusi su svoj čaj pili na način da su uvijek u ustima imali kocku šećera, koja se lagano otapala kako su uživali u najomiljenijem napitku. Ova se navika nije dugo zadržala u ruskoj kulturi, ali su je Iranci objeručke prihvatili i ta se navika održala do danas.

No, oni nisu jedini „preobraćenici“, Turci su, na sličan način, prigrlili ovaj posebni običaj. U to je vrijeme ekonomija države doživjela procvat, što se neminovno odrazilo i na sam dizajn samovara – velika pažnja se posvetila estetici te je dopuštena velika umjetznička sloboda prilikom osmišljavanja.

Na turskim tržnicama se često može naići na caydanlik, što je ime koje opisuje dva čajnika smještena jedan na drugi te zagrijana na peći. Kao i kod ruske inačice, čajnik na vrhu sadrži snažan koncentrat čaja, a donji služi za zagrijavanje vode. Čaj se priprema na način da se u šalicu ulije manja količina koncentrata koji se, potom, dopunjava vodom do željenog razrjeđenja.

Čiji je onda samovar?

Iako samovar nije osmišljen ni u Turskoj, niti u Iranu, narod ga je prihvatio kao „svoj“ i integrirao u kulturu. Time je kultura samovara doživjela promjene i proširila se izvan granica Rusije. Na kraju, zapravo i nije bitno čiji je samovar. Ono što je važnije jest činjenica da kultura samovara posjeduje nevjerojatnu moć privući ljubitelje čaja iz cijelog svijeta.